30 godina od tragedije 128.br HV u Ibrešićima – napali su ih četnici u hrvatskim odorama, s hrvatskim grbom na kapi

Dana 19,siječnja 1992.godine, Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli iznenadni pješački napad na položaje 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka. Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bile je itekako aktivno. Zaseoci iznad Perušića, gdje su obrambeni položaji bili prilično razvučeni bili su posebno interesantni za četnike. Iznenadni pješački napad  koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. godine uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. Taj dan je ostao upamćen kao jedan od najcrnjih u ratnom putu 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Nakon što je u prosincu 1991.godine 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak ljudstvo se vraća u Rijeku i reorganizira a novi zapovjednik bojne početkom 1992.godine postaje  Ivan Lerga. Lerga se početkom 1992. vraća sa bojnom od oko 300 ljudi na ličko ratište. Lerga, danas pričuvni bojnik HV i predsjednik Udruge 128.br HV “Sveti Vid” prisjeća se tih teških dana: Došli smo u Liku, zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13.siječnja, na temperatutu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovjed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima-Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika. Jedan od tih vojnika bio je i Robert Grohovac koji se prisjetio dolaska u Ibrišiće i tragedije koja je ubrzo uslijedila, a u kojoj je za dlaku izbjegao smrt: Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ. Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije skočio tenk iz sastava 118.brigade. Pripadnik 128.brigade HV Rijeka, Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima. Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128.brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku od nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak, Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snag i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i smo smo se sjurili prema Ibrišićima. Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale protutenkovsko naoružanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorilla u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zmlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio glelere u donji dio leđa. Ispred kuće nekih 30 metara ležao je taško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu te iste kuće bio je mrtav Horvat a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac. U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika, Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118.brigade Ivica Kolak također mrtav. Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” in a zahtjev zapovjednika tenka

Continue Reading

30. MEMORIJALNI TURNIR ZVONIMIR ŠKERL I SJEĆANJE NA POGIBIJU ČETVORICE PRIPADNIKA 128.br HV „Sveti Vid“ RIJEKA

Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće.  Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine. U napadu na Ibrešiće poginuli su: Horvat Petar 37 Zvonimir Škerl 30 Grbac Nevenko 29 Samir Terzić 23 Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, Ivan Kolak zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji.

Continue Reading

128. brigada HV „Sv. Vid“ obilježila 30 godina od osnivanja

Polaganjem vijenaca na Mostu hrvatskih branitelja i prigodnom svečanosti održanom u parku Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja obilježena je 30. obljetnica ustroja 128. brigade HV „Sv. Vid Rijeka“. Na svečanosti su među ostalima sudjelovali i zamjenik gradonačelnika Grada Rijeke Goran Palčevski; zamjenik župana Primorsko-goranske županije Vojko Braut; iz Ministarstva branitelja Dinko Tandara; izaslanik Predsjednika RH i zapovjednik Zapovjedništva specijalnih snaga brigadir Ivan Miloš.  Vijence su na Mostu hrvatskih branitelja u ime Grada Rijeke položili zamjenik gradonačelnika Goran Palčevski i pročelnik Odjela za gradsku samoupravu i upravu Mladen Vukelić. Vijence na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata položili su i ratni zapovjednici brigade brigadiri Joko Đipalo i Miodrag Hećimović.   Govor predsjednika Udruge 128.br HV “Sveti Vid” Ivana Lerge, pričuvnog bojnika: Poštovani uvaženi gosti, roditelji i članovi porodica poginulih hrv. branitelja, invalidi Domovinskog rata i dragi suborci iz svih postrojbi iz Domovinskog rata. Poštovani ratni zapovjednici 128.br, brigadiri Joko Đipalo i Miodrag Hećimović, zapovjednici bojni, satnija i vodova, časnici, dočasnici i vojnici, poštovani i dragi suborci iz 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka. Osobita mi je čast i zadovoljstvo sve vas pozdraviti u ime Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Evo, prošlo je 30 godina od kada smo, kao brigada HV, krenuli u izvršavanje prvih borbenih zadaća, najprije u okolici Rijeke a potom u lijepoj ali, u ovo doba već, negostoljubivoj Lici. Ta prva zima u Lici, ostala je zauvijek u kolektivnom sjećanju ne samo nas koji smo tamo bili, već i naših porodica i cijele županije. Više od polovine ukupnog broja svih naših poginulih stradalo je već na samom početku, u prvih četrdesetak dana našeg boravka na Ličkom ratištu. Bila su to zaista teška vremena za sve nas ali smo opstali, nismo se demoralizirali, pokolebali i rasuli nego smo nastavili i u „Oluji“ izbili na državnu granicu, na Unu, pa i dalje. Jedan veliki dio naših suboraca, ojačana 1. bojna, se nije vratio kući na slavlje poslije pobjedonosne „Oluje“ nego tek sredinom prosinca 1995.godine, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma i odluke o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, što samo po sebi dovoljno govori o snazi i borbenoj spremnosti 128.brigade. Svi mi, pripadnici 128.brigade, ponosni smo na svoju pripadnost ovoj riječkoj i hrvatskoj postrojbi. Francuski filozof i političar de Maistre je prije više od 200 godina rekao: Nitko ne zna što je rat ako u njemu nema sina. Rijeku, na sreću, nisu pogodila ratna razaranja ali su građani Rijeke i okolice itekako „znali što je rat“ jer je njena mladost branila Hrvatsku na svim ratištima. Jutros smo se poklonili onima koji su tamo ostavili živote. Neka im je vječna hvala i slava. Ta mladost i ti, uvijek pogrešno nazivani „mali i obični ljudi“ koji su činili našu i ostale postrojbe sa područja Rijeke i šire upravo su svojom skromnošću, radišnošću, svojim domoljubljem, svojom otvorenošću i spremnošću da brinu jedni o drugima i da grade a ne da razaraju činili našu snagu. Nije stoga ni čudno da je već u svibnju 1992.godine, poslije tragičnih događaja zimi 1991./1992. formirana Udruga 128.br HV „Sveti Vid“, vjerojatno jedna od prvih braniteljskih udruga u Republici Hrvatskoj, sa ciljem da se pomogne obiteljima poginulih pripadnika brigade, posebno njihovoj djeci. Svi dosadašnji predsjednici i članovi Udruge dali su veliki doprinos ostvarenju tih ciljeva i na tome im hvala. Nažalost, nekih od njih više nema među nama. Udruga danas čuva sjećanje na ratnu slavu brigade ali ne želi postojati sama radi sebe i za sebe. Mi, pripadnici 128.brigade uvijek sa ponosom ističemo da smo dio ovog grada i ovog kraja i upravo zato smo ovu 30.obljetnicu htjeli proslaviti na način da i dalje doprinosimo pa je tako ova humanitarna izložba ratnih fotografija našeg pripadnika Dragana Borčića, te izložba radova pripadnika brigade, pripadnika Udruge slabovidnih i slijepih osoba PGŽ, Udruge Multiple  te Kluba navijača Armada i NK Rijeka namijenjena prikupljanju sredstava za one kojima je to najpotrebnije. Zahvaljujem svima onima koji su omogućili da se ova izložba realizira. Hvala i živjela Hrvatska.  

Continue Reading

DRAGAN BORČIĆ HUMANITARNA IZLOŽBA RATNIH FOTOGRAFIJA U POVODU 30.OBLJETNICE 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka

Svečanost u povodu 30. obljetnice ustrojavanja i nastanka 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka održat će se 23.listopada 2021.godine. Program svečanosti: 09,30 sati – Polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata 10,30 sati – Svečanost u povodu 30. obljetnice ustrojavanja i nastanka 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka u Pomorskom i povijesnom muzeju hrvatskog primorja i otvaranje humanitarne izložbe ratnih fotografija i radova pripadnika brigade i udruga civilnog društva iz Rijeke i Primorsko goranske županije 12,00 sati – Sveta misa zadušnica u katedrali Svetog Vida, Rijeka Dragan Borčić rođen je 1949.godine u Komiži na otoku Visu. Od 1970.godine do mirovine zaposlen je u INA- Rafinerija nafte Rijeka. Fotografijom se aktivno počinje baviti 1981.godine a od 1983. počinje izlagačku djelatnost u okviru KUD-a „Bakle“ te foto-kluba „Rijeka“. Sudjelovao je na više od 90 skupnih i samostalnih izložbi umjetničke fotografije  u zemlji i inozemstvu, a dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima je i prva nagrada za kolekciju fotografija ratne tematike, osvojena u Trakšćanu u prosincu 1994.godine pod nazivom „Dani hrvatske fotografije“. Na međunarodnoj izložbi fotografija „Mundijal Fotofestival“ u Rovinju u kolovozu 1996.godine dobiva diplomu FIAP-a (FEDERATION INTERNATIONALE DEL’ ART PHOTOGRAPHIQUE“. U inozemstvu je izlagao u Švicarskoj, Italiji, Austriji i Sloveniji. Samostalno je izlagao u Rijeci 1991., 1996., i 2001.godine te u Bakru, Puli, Pazinu i Sisku 2002.godine. Fotografije su mu objavljene u više knjiga i turističkih publikacija. Borčić je ratne fotografije snimao kao pripadnik 3.bojne 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka, gdje je nakupio mnogo ratnog staža. Njegov, prije rata, stečeni nadimak „Borac“ dobio je potpuno novo značenje.  U ličkim se rovovima nije odvajao od puške ali ni od fotoaparata i tako su nastale fotografije koje su ovjekovječile Domovinski rat iz perspektive vojnika-borca. Sa brigadom je prošao od prve teške ličke zime 1991./1992. godine pa do pobjedonosne akcije „Oluja“ gdje je nastala i jedna od najpoznatijih fotografija: hrvatski vojnik, pripadnik 128.br HV „Sveti Vid“ sa pogledom na rijeku Unu,napokon na državnoj granici.

Continue Reading

Svečano obilježeno prvo postrojavanje i nastanak 128.br HV

Okupljanjem čelnika i pripadnika 128 brigade, te nazočnošću tadašnjeg predsjednika IV Općine Rijeka i čelnog čovjeka Kriznog štaba Slavka Linića, kao i današnjih dogradonačelnika Sandre Krpan i Gorana Palčevskog u krugu naselja “Lovorka Kukanić” obilježena je 30. obljetnica prvog postrojavanja brigade TO Rijeka od koje je kasnije nastala 128. brigada HV. Prisutnima su se obratili: Ivan Lerga, pričuvni bojnik i ratni zapovjednik 2.bojne 128.brigade te predsjednik Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka, Šime Radulić, pričuvni pukovnik HV i tadašnji zapovjednik Štaba TO Rijeka te dogradonačelnik Goran Palčevski. Po intoniranju državne himne i odavanja počasti poginulima minutom šutnje Ivan Lerga je kratko podsjetio na ratni put brigade od njenog nastanka, odlaska na ličku bojišnicu, početnih stradanja u Čanku, Đačkom domu u Gospiću i Ibrešićima, sudjelovanju u Domovinskom ratu tijekom svih godina pa do pobjedonosne akcije „Oluja“ gdje je brigada, preko Korenice izbila na državnu granicu na Uni i dalje. Zanimljivo je bilo primijetiti da se, kao jedina od svih riječkih udruga, okupljanju odazvalo i čelništvo KN Armada. O svim radnjama koje su prethodile osnivanju 128. brigade, koja je svoj današnji ustrojbeni naziv dobila 22. listopada 1991. godine, iscrpno je govorio tadašnji Šime Radulić, prvi čovjek TO Rijeka. – Uz brojne zasluge, veliku požrtvovnost i ispunjenje svih zadataka 128. brigade, od iznimne je važnosti istaknuti jednu veličanstvenu činjenicu. Pozivi za pristupanje 128. brigadi bili su u prvom navratu poslani na 6700 adresa. Odazvalo se nije samo njih – 12! Svega 1,75 ne posto nego promila Riječana odbilo je postati dio brigade koja je kasnije branila i oslobađala domovinu. To na najbolji način govori kakva je bio stav Riječana prema ratu i borbi za slobodu, naglasio je Radulić. Dogradonačelnik Goran Palčevski je posebno istaknuo požrtvovnost Rijeke ne samo u odazivanju na borbene zadatke nego i u zbrinjavanju velikog broja prognanika i izbjeglica, te nemjerljiv doprinos Rijeke kao logističke i kadrovske potpore postrojbama na ratištu. Skupom u “Lovorki Kukanić” ujedno je započelo niz aktivnosti koje obilježavanja 30. obljetnice ustrojavanja 128. brigade HV Sveti Vid. Slijedi 18. rujna “Lika 2021” – obilazak ličke bojišnice, mjesta na kojima je 128. brigada provela cijeli Domovinski rat kao i odavanje počasti na mjestima stradanja i pogibija njenih pripadnika – Čanak, Ibrišići, Perušić, Gospić, Korenica te na koncu 23. listopada svečanost u povodu obilježavanja 30. obljetnice ustrojavanja 128.br HV „Sveti Vid“. Tekst i fotografije S.L. (dio teksta preuzet je iz Novog Lista)

Continue Reading

Čanak 1991.-2020.

Prije nekoliko dana iznenada je umro Dr. Aldo Ivančić, pripadnik saniteta 2.bojne 128.brigade koji je 10.12.1991.godine pri napadu četničkih paravojnih snaga tzv. VRS Krajine zarobljen zajedno sa ostalim pripadnicima saniteta/ Nikša Karamatić, Vlado Leoni, Ante Čargonja i Ranko Srok/. Aldo i ostali su zatim odvedeni u zatvor u Korenicu, pa u Knin gdje su mučeni i zlostavljani a potom, nakon par mjeseci, razmijenjeni za zarobljene neprijateljske vojnike i vraćeni kućama. Nije potrebno napominjati da nitko od zarobljenih nije se volio ni na koji način prisjećati strahota koje su prošli-nisu voljeli javno istupati niti se prisjećati vremena koje su proveli u zatvoru. Jedan od njih mi je tijekom razgovora rekao da će mi neke stvari reći a neke neće jer kad ih se prisjeti ne može danima spavati. Nitko od njih se, u stvari, nije nikad potpuno oporavio od ovog strašnog iskustva. Smrt Dr. Alda Ivančića malo nas je ranije podsjetila na tu, po riječku 128.brigadu HV, tragičnu zimu 1991.-1992.godine. Bez obzira što se rat događao stotinjak i više kilometara daleko od Rijeke događaji i tragične pogibije mladića u Ličkoj zimi duboko su potresale Rijeku. Tijekom Domovinskog rata 1991-1995. poginulo je 25 pripadnika brigade, oko 200 je ranjenih i oboljelih od toga oko 120 sa trajnim posljedicama. Međutim, upravo u periodu od 10.12. 1991. pa do  19. 01.1992. desile su se tragične grupne pogibije: Čanak 10.12.1991. Benaš Miljenko, 35 Zlatko Liker 31 Franjo Matašić 45 Ivan Radica 23 Škaron Ivoslav 33 Đački dom Gospić 24.12.91. Colnar Bruno,32 Stjepan Klić 34 Pavao Putrić 34 Šimac Goran 34 Ibrišići /Perušić/ 19.01.1992. Grbac Nevenko 29 Horvat Petar 37 Zvonimir Škerl 30 Samir Terzić 23 Bili su to sve mladi ljudi u naponu života (neki i vrlo mladi). Njima i svim ostalim poginulim hrvatskim braniteljima vječna čast i slava.

Continue Reading

POGINULI PRIPADNICI 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka

[Modula id=’1′] POPIS POGINULIH PRIPADNIKA 128. br HV – “SVETI VID” POPIS POGINULIH PRIPADNIKA 128. br HV – “SVETI VID” Rbr Prezime Ime Datum rođenja Datum pogibije Mjesto pogibije 1 Balen Milan 06.10.1950. 04.05.1994. Bilaj, Gospić 2 Benaš Miljenko 05.03.1956. 10.12.1991. Čanak 3 Buković Zdenko 20.04.1961. 04.08.1995. Pavenka, Čanak 4 Colnar Bruno 03.10.1959. 24.12.1991. Gospić 5 Čavlina Boris 23.09.1961. 26.12.1991. Pocrnići, Perušić 6 Grbac Nevenko 11.10.1963. 19.01.1992. Ibrišići, Perušić 7 Horvat Petar 23.10.1955. 19.01.1992. Ibrišići, Perušić 8 Ivković Milojica 08.09.1960. 20.05.1995. Crni Vrh, Gospić 9 Jakšić Franjo 12.10.1966. 19.03.1992. Malo Polje, Perušić 10 Klić Stjepan 21.01.1958. 24.12.1991. Gospić 11 Križanović Vlado 03.04.1963. 08.06.1992. Hadžići, BiH 12 Liker Zlatko 12.03.1960. 10.12.1991. Čanak 13 Matašić Franjo 11.09.1948. 17.12.1991. VMA Beograd,(Čanak 10.12.1991.) 14 Milin Radovan 08.06.1955. 06.09.1994. Pirovište, Gospić 15 Mrvoš Simeon 28.03.1958. 22.02.1992. Rijeka,(Gostovača, Perušić) 16 Petrlić Milan 13.08.1956. 11.08.1995. Rijeka, (04.08.1995. Stražbenica, Čanak) 17 Polonijo Ranko 22.04.1952. 23.02.1992. Kvarte, Perušić 18 Putrić Pavo 27.05.1957. 24.12.1991. Gospić 19 Radica Ivan 08.12.1968. 10.12.1991. Čanak 20 Sorić Zlatko 24.04.1950. 15.03.1992 Klanac, Perušić 21 Šimac Goran 21.11.1957. 24.12.1991 Gospić 22 Škaron Ivoslav 26.06.1958. 10.12.1991. Čanak 23 Škerl Zvonimir 04.06.1962. 19.01.1992 Ibrišići, Perušić 24 Škrbić Miroslav 15.10.1966. 16.06.1992. Hadžići, BiH 25 Terzić Samir 02.05.1969. 19.01.1992. Ibrišići, Perušić

Continue Reading