Čanak 1991.-2020.

Prije nekoliko dana iznenada je umro Dr. Aldo Ivančić, pripadnik saniteta 2.bojne 128.brigade koji je 10.12.1991.godine pri napadu četničkih paravojnih snaga tzv. VRS Krajine zarobljen zajedno sa ostalim pripadnicima saniteta/ Nikša Karamatić, Vlado Leoni, Ante Čargonja i Ranko Srok/. Aldo i ostali su zatim odvedeni u zatvor u Korenicu, pa u Knin gdje su mučeni i zlostavljani a potom, nakon par mjeseci, razmijenjeni za zarobljene neprijateljske vojnike i vraćeni kućama. Nije potrebno napominjati da nitko od zarobljenih nije se volio ni na koji način prisjećati strahota koje su prošli-nisu voljeli javno istupati niti se prisjećati vremena koje su proveli u zatvoru. Jedan od njih mi je tijekom razgovora rekao da će mi neke stvari reći a neke neće jer kad ih se prisjeti ne može danima spavati. Nitko od njih se, u stvari, nije nikad potpuno oporavio od ovog strašnog iskustva.

Smrt Dr. Alda Ivančića malo nas je ranije podsjetila na tu, po riječku 128.brigadu HV, tragičnu zimu 1991.-1992.godine. Bez obzira što se rat događao stotinjak i više kilometara daleko od Rijeke događaji i tragične pogibije mladića u Ličkoj zimi duboko su potresale Rijeku.

Tijekom Domovinskog rata 1991-1995. poginulo je 25 pripadnika brigade, oko 200 je ranjenih i oboljelih od toga oko 120 sa trajnim posljedicama.

Međutim, upravo u periodu od 10.12. 1991. pa do  19. 01.1992. desile su se tragične grupne pogibije:

Čanak 10.12.1991.

  1. Benaš Miljenko, 35
  2. Zlatko Liker 31
  3. Franjo Matašić 45
  4. Ivan Radica 23
  5. Škaron Ivoslav 33

Đački dom Gospić 24.12.91.

  1. Colnar Bruno,32
  2. Stjepan Klić 34
  3. Pavao Putrić 34
  4. Šimac Goran 34

Ibrišići /Perušić/ 19.01.1992.

  1. Grbac Nevenko 29
  2. Horvat Petar 37
  3. Zvonimir Škerl 30
  4. Samir Terzić 23

Bili su to sve mladi ljudi u naponu života (neki i vrlo mladi).

Njima i svim ostalim poginulim hrvatskim braniteljima vječna čast i slava.