30 godina od tragedije 128.br HV u Ibrešićima – napali su ih četnici u hrvatskim odorama, s hrvatskim grbom na kapi

Dana 19,siječnja 1992.godine, Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli iznenadni pješački napad na položaje 128.br HV "Sveti Vid" Rijeka.

Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bile je itekako aktivno. Zaseoci iznad Perušića, gdje su obrambeni položaji bili prilično razvučeni bili su posebno interesantni za četnike. Iznenadni pješački napad  koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. godine uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena.

Ivan Lerga

Ivan Lerga, predsjednik

Taj dan je ostao upamćen kao jedan od najcrnjih u ratnom putu 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Nakon što je u prosincu 1991.godine 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak ljudstvo se vraća u Rijeku i reorganizira a novi zapovjednik bojne početkom 1992.godine postaje  Ivan Lerga. Lerga se početkom 1992. vraća sa bojnom od oko 300 ljudi na ličko ratište. Lerga, danas pričuvni bojnik HV i predsjednik Udruge 128.br HV "Sveti Vid" prisjeća se tih teških dana:

Došli smo u Liku, zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13.siječnja, na temperatutu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovjed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima-Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika.

Robert Grohovac

Jedan od tih vojnika bio je i Robert Grohovac koji se prisjetio dolaska u Ibrišiće i tragedije koja je ubrzo uslijedila, a u kojoj je za dlaku izbjegao smrt:

Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ.

Đani Tomičić

Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije skočio tenk iz sastava 118.brigade. Pripadnik 128.brigade HV Rijeka, Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima.

Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128.brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku od nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak, Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snag i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i smo smo se sjurili prema Ibrišićima.

Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale protutenkovsko naoružanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorilla u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zmlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio glelere u donji dio leđa. Ispred kuće nekih 30 metara ležao je taško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu te iste kuće bio je mrtav Horvat a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac.

U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika, Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118.brigade Ivica Kolak također mrtav.

Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” in a zahtjev zapovjednika tenka da pucamo iz tenka na tu skupinu oni nisu dali i u tih nekoliko minuta čekanja zapovijedi ta skupina se povukla i mi smo dobili zapovjed da možemo samo pucati iz prouavionskog mitraljeza 12,7 mm što smo i opalili nekoliko rafala.

Po meni ovo je bila dobro organizirana akcija srpskih snaga u hvala Bogu da smo došli jer tko zna što bi bilo da nismo došli. Oni su i h okružili i bacali im bombe u kuću i bilo bi svega.

Poginuli

U zaseoku Ibrišići toga dana stradala su četvorica pripadnika 128.brigade – Zvonimir Škerl (1962.), Petar Horvat (1965.), Nevenko Grbac (1963.), i Samir Terzić (1969.) te pripadnik 118.brigade HV Gospić Ivica Kolak (1961.).

Priredio Stanislav Linić, brigadir HV u mirovini

Izvor:

  • Marinić Borna“Domovinski rat”
  • Ogurlić Dragan, “Rijeka u Domovinskom ratu”
  • Čutura Dinko, “Heroji ne umiru”
  • Pisano svjedočanstvo Đania Tomičića prikupljeno 31.siječnja 2021.godine
Back To Top
Show Buttons
Hide Buttons