30 godina od tragedije 128.br HV u Ibrešićima – napali su ih četnici u hrvatskim odorama, s hrvatskim grbom na kapi
Dana 19,siječnja 1992.godine, Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli iznenadni pješački napad na položaje 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka. Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bile je itekako aktivno. Zaseoci iznad Perušića, gdje su obrambeni položaji bili prilično razvučeni bili su posebno interesantni za četnike. Iznenadni pješački napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. godine uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. Taj dan je ostao upamćen kao jedan od najcrnjih u ratnom putu 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Nakon što je u prosincu 1991.godine 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak ljudstvo se vraća u Rijeku i reorganizira a novi zapovjednik bojne početkom 1992.godine postaje Ivan Lerga. Lerga se početkom 1992. vraća sa bojnom od oko 300 ljudi na ličko ratište. Lerga, danas pričuvni bojnik HV i predsjednik Udruge 128.br HV “Sveti Vid” prisjeća se tih teških dana: Došli smo u Liku, zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13.siječnja, na temperatutu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovjed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima-Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika. Jedan od tih vojnika bio je i Robert Grohovac koji se prisjetio dolaska u Ibrišiće i tragedije koja je ubrzo uslijedila, a u kojoj je za dlaku izbjegao smrt: Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ. Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije skočio tenk iz sastava 118.brigade. Pripadnik 128.brigade HV Rijeka, Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima. Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128.brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku od nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak, Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snag i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i smo smo se sjurili prema Ibrišićima. Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale protutenkovsko naoružanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorilla u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zmlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio glelere u donji dio leđa. Ispred kuće nekih 30 metara ležao je taško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu te iste kuće bio je mrtav Horvat a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac. U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika, Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118.brigade Ivica Kolak također mrtav. Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” in a zahtjev zapovjednika tenka
30. MEMORIJALNI TURNIR ZVONIMIR ŠKERL I SJEĆANJE NA POGIBIJU ČETVORICE PRIPADNIKA 128.br HV „Sveti Vid“ RIJEKA
Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće. Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine. U napadu na Ibrešiće poginuli su: Horvat Petar 37 Zvonimir Škerl 30 Grbac Nevenko 29 Samir Terzić 23 Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, Ivan Kolak zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji.
Na Mostu hrvatskih branitelja odano poštovanje i obilježen Dan međunarodnog priznanja Hrvatske
Ispred Udruge 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka vijenac su položili i zapalili svijeću: Predsjednik Udruge Ivan Lerga, Valter Cvetan, Ivica Jakšić i Ante Štulić. Najbrojniji su na događanju bili branitelji s Grobnika, UHDDR Grobnišćine, u ime Grada vijenac je položio dogradonačelnik Goran Palčevski, županijsku je delegaciju predvodio Goran Petrc, pročelnik Ureda Županije u čijem je sastavu bio i Dinko Tamarut, čelnik županijskog SAB-a. Molitvu za Domovinu održao je policijski kapelan pat. Pavao Mokri, dok je “Lijepu našu” na trubi izveo Marinko Felker. Izvor: Novi List
30 godina od pobigije u Đačkom domu u Gospiću
24. 12. 2021. navršava se 30 godina od tragične pogibije četvorice pripadnika 128.br HV u Đačkom domu u Gospiću. Slava im.
30 godina od stradanja u Čanku
Tradicionalno obilježavanje stradanja pripadnika 128.brigade HV u Čanku 10.12.2021. godine u Svetištu Majke Božje Trsatske sa početkom u 18,30 sati. Svake godine 10.prosinca pripadnici 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka okupljaju se u Svetištu Majke Božje Trsatske da odaju počast pripadnicima brigade i ostalim braniteljima i civilima koji su stradali na taj dan 1991.godine u Čanku. Poginuli pripadnici 2.bojne 128.brigade HV: Benaš Miljenko Zlatko Liker Franjo Matašić Ivan Radica Škaron Ivoslav Zarobljeni pripadnici saniteta 2.bojne 128.br HV: Aldo Ivančić, Nikša Karamatić, Vlado Leoni, Ante Čargonja Ranko Srok SLAVA IM I HVALA Program obilježavanja 10.12.2021.godine: 18,30 Sveta misa za poginule pripadnike 128.brigade i sve branitelje Druženje i podjela zahvalnica sudionicima humanitarne izložbe u povodu 30.obljetnice 128.br HV PROČITAJTE JOŠ : EDI PRODAN Pokolj u Čanku: “U Rijeku su stizala imena…Tko je sljedeći?”
Udruga 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka i ove godine u koloni sjećanja u Škabrnji
Udruga 12.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka i ove je godine Dan sjećaja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanje na žrtvu Vukovara i Škabrnje obilježila sudjelovanjem u koloni sjećanja u Škabrnji, položila cvijeće i zapalila svijeće te time odala počast i poštovanje žrtvama Škabrnje, Vukovara i svim žrtvama Domovinskog rata.
ŠKABRNJA 2021
Povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, simboličnom kolonom sjećanja te polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća i ove godine želimo odati počast i poštovanje žrtvama Škabrnje.
Predavanje o Domovinskom ratu u Klubu navijača Armada Rijeka
U sklopu obilježavanja 30. obljetnice ustrojavanja 128.brigade HV „Sveti Vid“ brigadir u mirovini Stanislav Linić, član HČZ-ZU i tajnik Udruge 128.br HV održao je predavanje u Klubu navijača Armada Rijeka na temu: „ 30.godina od početka Domovinskog rata i stvaranja hrvatske vojske“. Predavanje je bilo veoma dobro praćeno od zainteresiranih mladih navijača. Poslije predavanja S. Kabić, pripadnij Udruge 128.brigade i jedan od članova organizacijskog odbora proslave uručio je KN Armada zahvalnicu za potporu Udruzi 128.br HV.
128. brigada HV „Sv. Vid“ obilježila 30 godina od osnivanja
Polaganjem vijenaca na Mostu hrvatskih branitelja i prigodnom svečanosti održanom u parku Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja obilježena je 30. obljetnica ustroja 128. brigade HV „Sv. Vid Rijeka“. Na svečanosti su među ostalima sudjelovali i zamjenik gradonačelnika Grada Rijeke Goran Palčevski; zamjenik župana Primorsko-goranske županije Vojko Braut; iz Ministarstva branitelja Dinko Tandara; izaslanik Predsjednika RH i zapovjednik Zapovjedništva specijalnih snaga brigadir Ivan Miloš. Vijence su na Mostu hrvatskih branitelja u ime Grada Rijeke položili zamjenik gradonačelnika Goran Palčevski i pročelnik Odjela za gradsku samoupravu i upravu Mladen Vukelić. Vijence na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata položili su i ratni zapovjednici brigade brigadiri Joko Đipalo i Miodrag Hećimović. Govor predsjednika Udruge 128.br HV “Sveti Vid” Ivana Lerge, pričuvnog bojnika: Poštovani uvaženi gosti, roditelji i članovi porodica poginulih hrv. branitelja, invalidi Domovinskog rata i dragi suborci iz svih postrojbi iz Domovinskog rata. Poštovani ratni zapovjednici 128.br, brigadiri Joko Đipalo i Miodrag Hećimović, zapovjednici bojni, satnija i vodova, časnici, dočasnici i vojnici, poštovani i dragi suborci iz 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka. Osobita mi je čast i zadovoljstvo sve vas pozdraviti u ime Udruge 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Evo, prošlo je 30 godina od kada smo, kao brigada HV, krenuli u izvršavanje prvih borbenih zadaća, najprije u okolici Rijeke a potom u lijepoj ali, u ovo doba već, negostoljubivoj Lici. Ta prva zima u Lici, ostala je zauvijek u kolektivnom sjećanju ne samo nas koji smo tamo bili, već i naših porodica i cijele županije. Više od polovine ukupnog broja svih naših poginulih stradalo je već na samom početku, u prvih četrdesetak dana našeg boravka na Ličkom ratištu. Bila su to zaista teška vremena za sve nas ali smo opstali, nismo se demoralizirali, pokolebali i rasuli nego smo nastavili i u „Oluji“ izbili na državnu granicu, na Unu, pa i dalje. Jedan veliki dio naših suboraca, ojačana 1. bojna, se nije vratio kući na slavlje poslije pobjedonosne „Oluje“ nego tek sredinom prosinca 1995.godine, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma i odluke o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, što samo po sebi dovoljno govori o snazi i borbenoj spremnosti 128.brigade. Svi mi, pripadnici 128.brigade, ponosni smo na svoju pripadnost ovoj riječkoj i hrvatskoj postrojbi. Francuski filozof i političar de Maistre je prije više od 200 godina rekao: Nitko ne zna što je rat ako u njemu nema sina. Rijeku, na sreću, nisu pogodila ratna razaranja ali su građani Rijeke i okolice itekako „znali što je rat“ jer je njena mladost branila Hrvatsku na svim ratištima. Jutros smo se poklonili onima koji su tamo ostavili živote. Neka im je vječna hvala i slava. Ta mladost i ti, uvijek pogrešno nazivani „mali i obični ljudi“ koji su činili našu i ostale postrojbe sa područja Rijeke i šire upravo su svojom skromnošću, radišnošću, svojim domoljubljem, svojom otvorenošću i spremnošću da brinu jedni o drugima i da grade a ne da razaraju činili našu snagu. Nije stoga ni čudno da je već u svibnju 1992.godine, poslije tragičnih događaja zimi 1991./1992. formirana Udruga 128.br HV „Sveti Vid“, vjerojatno jedna od prvih braniteljskih udruga u Republici Hrvatskoj, sa ciljem da se pomogne obiteljima poginulih pripadnika brigade, posebno njihovoj djeci. Svi dosadašnji predsjednici i članovi Udruge dali su veliki doprinos ostvarenju tih ciljeva i na tome im hvala. Nažalost, nekih od njih više nema među nama. Udruga danas čuva sjećanje na ratnu slavu brigade ali ne želi postojati sama radi sebe i za sebe. Mi, pripadnici 128.brigade uvijek sa ponosom ističemo da smo dio ovog grada i ovog kraja i upravo zato smo ovu 30.obljetnicu htjeli proslaviti na način da i dalje doprinosimo pa je tako ova humanitarna izložba ratnih fotografija našeg pripadnika Dragana Borčića, te izložba radova pripadnika brigade, pripadnika Udruge slabovidnih i slijepih osoba PGŽ, Udruge Multiple te Kluba navijača Armada i NK Rijeka namijenjena prikupljanju sredstava za one kojima je to najpotrebnije. Zahvaljujem svima onima koji su omogućili da se ova izložba realizira. Hvala i živjela Hrvatska.
Iz NOVOG LISTA: Svoj 30. rođendan obilježava 128. brigada HV-a: ‘Silno ponosni na svoj ratni put, ali i na Udrugu Sv. Vid’
Ponosni smo na svoje ratovanje, na ponašanje koje smo iskazali tijekom čitavog rata, hrabrost skoro deset tisuća ljudi koji su ratovali za slobodu domovine. Jednako kao što smo beskrajno tužni zbog svih koji su poginuli tijekom Domovinskog rata. Danas kad s velikim vremenskim odmakom gledamo na sam rat i život Hrvatske u slobodi, najviše možda čini zadovoljnima što smo prvi u Hrvatskoj, još davnog 15. svibnja 1992. godine, osnovali Udrugu 128. brigade Sveti Vid. Da, riječ je bila o pomalo nelogičnoj odluci jer udruge ratnih brigada su veteranska udruženja koja nastaju nakon što topovi utihnu. Ali ne, mi smo udrugu osnovali kako bismo dobili pravnu, zakonsku osnovu putem koje bismo mogli stipendirati, novčano pomagati djecu koja su zbog pogibije njihovih očeva bila u posebno teškoj situaciji. Uz nepravedan odnos prema vršnjacima, dovedeni pod prijetnju uspješnog nastavka školovanja, posebno oni koji su svojim znanjem i htijenjem željeli na fakultete. Udruga je postala mjesto putem kojeg se ta nepravda ispravljala. Tako da možda s ove distance upravo na tu svijest, na stav da samo zajedništvom možemo prevladati sve probleme, možemo biti silno ponosni. VIŠE PROČITAJTE U NOVOM LISTU… (Autor Edi Prodan)
