Likovi iz rata
Gospić u ratu 1991.
GOSPIĆ 1991. Gospić 1991 02Gospić 1991 08Gospić 1991 13Gospić 1991 10Gospić 1991 01Gospić 1991 05Gospić 1991 03Gospić 1991 04Gospić 1991 11Gospić 1991 09Gospić 1991 06Gospić 1991 12Gospić 1991 07
PGŽ I
Autor fotografija: Linić S.
Tjedni sastanak u Udruzi
Sastanak vodstva Udruge 128.br HV “Sveti Vid” održava se već godinama jednom tjedno, utorkom od 18.00 sati na lokaciji Pomerio 28, Rijeka.
SJEĆANJE NA POGINULE U DOMOVINSKOM RATU
Pripadnici KN Armada Rijeka su 5.veljače 2022. zajedno sa Udrugom 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka ugostili Udrugu veterana 7.gbr “Pume”, na čelu sa predsjednikom udruge Robertom Pujom te zajedno položili cvijeće i zapalili svijeće na Mostu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i na spomeniku poginulim pripadnicima Armade u Domovinskom ratu. Svi su poslije toga pozvani na Rujevicu da pogledaju utakmicu HNK Rijeke.
30 godina od tragedije 128.br HV u Ibrešićima – napali su ih četnici u hrvatskim odorama, s hrvatskim grbom na kapi
Dana 19,siječnja 1992.godine, Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli iznenadni pješački napad na položaje 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka. Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bile je itekako aktivno. Zaseoci iznad Perušića, gdje su obrambeni položaji bili prilično razvučeni bili su posebno interesantni za četnike. Iznenadni pješački napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. godine uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. Taj dan je ostao upamćen kao jedan od najcrnjih u ratnom putu 128.br HV „Sveti Vid“ Rijeka. Nakon što je u prosincu 1991.godine 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak ljudstvo se vraća u Rijeku i reorganizira a novi zapovjednik bojne početkom 1992.godine postaje Ivan Lerga. Lerga se početkom 1992. vraća sa bojnom od oko 300 ljudi na ličko ratište. Lerga, danas pričuvni bojnik HV i predsjednik Udruge 128.br HV “Sveti Vid” prisjeća se tih teških dana: Došli smo u Liku, zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13.siječnja, na temperatutu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovjed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima-Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika. Jedan od tih vojnika bio je i Robert Grohovac koji se prisjetio dolaska u Ibrišiće i tragedije koja je ubrzo uslijedila, a u kojoj je za dlaku izbjegao smrt: Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje, onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti, da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa. Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Doveo ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992., kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam, tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu je bio jedan čovjek koji nas je mislim sve spasio; njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala ‘Slobo je pao!’ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega Dragan je dobio gelere u nogu ali se uspio nekako izvući, a Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četiri smo ostali u kući. Od bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum i iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ. Tragedija bi vjerojatno bila i veća da napadnutim vojnicima u pomoć nije skočio tenk iz sastava 118.brigade. Pripadnik 128.brigade HV Rijeka, Đani Tomičić bio je tada priključen tenkistima 118.brigade te je s tenkom prvi stigao na mjesto tragedije u pomoć napadnutim braniteljima. Ja sam bio u to vrijeme pripadnik 128.brigade i dragovoljno sam se prijavio da idem u tenk T-55 kao član posade. Naime s obzirom da sam rođen 1969.godine u Rijeci, služio sam redovni vojni rok u JNA kao zapovjednik tenka T-55 u Prištini na Kosovu. S obzirom da moja 128.brigada nije imala tenkove, u dogovoru sa svojim zapovjednikom, dragovoljno sam se priključio 118.brigadi. Tog 19.siječnja sjećam se bila je nedjelja i mi smo dobili uzbunu preko motorole i ja sam prvi stigao do tenka i upalio sam ga i pripremio. U roku od nekoliko minuta su stigli i ostali članovi posade i mi smo krenuli na jednu kotu koja se zove Veliki Čardak, Ondje smo iz tenka vidjeli borbu između srpskih snag i naše vojske. Bili smo udaljeni otprilike 2 kilometra i smo smo se sjurili prema Ibrišićima. Koliko smo uspjeli primjetiti srpske snage su se povukle jer vjerojatno nisu imale protutenkovsko naoružanje. Kada smo stigli ispred te dvije kuće i štale koja je gorilla u dvorištu je bio jedan vojnik koji je ležao na zmlji ali je davao znake života. Nakon nekoliko minuta mi smo izašli iz tenka i premotali teško ranjenog vojnika. Nakon toga sam ušao u kuću i tamo sam premotao isto tako ranjenog vojnika koji je dobio glelere u donji dio leđa. Ispred kuće nekih 30 metara ležao je taško ranjen Terzić koji je nažalost preminuo nakon nekoliko minuta. U podrumu te iste kuće bio je mrtav Horvat a ispred podruma je ležao mrtav Škerl. Na svom stražarskom mjestu je ležao mrtav Nevenko Grbac. U bunkeru iza druge kuće je ležao, mi smo mislili da je mrtav, prezime mislim da je Rak iz Grobnika, Njemu su ubacili bombu u rov i on je bio u nesvjesti od detonacije. Mislim da je on bio taj koji je prvi primjetio neprijatelja, ali se ta ekipa dobro pripremila je su sve žice od mina bile “precvikane” i nije mogao da aktivira protupješadijske mine. U tom šljiviku iza te kuće je bio i pripadnik 118.brigade Ivica Kolak također mrtav. Ja sam se zbog nečega vratio u tenk i primjetio skupinu neprijateljskih vojnika kod crkve Svete Trojice udaljene oko 3 km. O tome sam obavjestio zapovjednika tenka. U međuvremenu su stigle i “plave kacige” in a zahtjev zapovjednika tenka
30. MEMORIJALNI TURNIR ZVONIMIR ŠKERL I SJEĆANJE NA POGIBIJU ČETVORICE PRIPADNIKA 128.br HV „Sveti Vid“ RIJEKA
Prva ratna zima u Lici je svim pripadnicima 128.br HV „Sveti Vid“, ali i njihovim najbližima u Rijeci i okolici, ostala u pamćenju kao najhladnija (temperatura se spuštala i do -25 oC) ali i najtragičnija. Rijeka je bila pošteđena od ratnih razaranja ali je cijela riječka mladost bila u ratu a ove su pogibije donjele hladnoću i tugu i mnoge kuće. Četničkim napadom na položaje brigade u malom zaseoku Ibrešići iznad Perušića 19.siječnja 1992.godine završio je tragičan niz grupnih pogibija pripadnika 128.br HV koji je počeo 10.prosinca 1991. sa pogibijom četvorice te zarobljavanjem još petorice u Čanku, a nastavio se pogibijom četvorice u Đačkom domu na sam Badnjak 1991.godine. U napadu na Ibrešiće poginuli su: Horvat Petar 37 Zvonimir Škerl 30 Grbac Nevenko 29 Samir Terzić 23 Dvojica pripadnika 118.brigade Gospić koji se se našli u neposrednoj blizini pritekli su u pomoć i jedan od njih, Ivan Kolak zvani „Čvorak“ također je poginuo u toj akciji.
Na Mostu hrvatskih branitelja odano poštovanje i obilježen Dan međunarodnog priznanja Hrvatske
Ispred Udruge 128.br HV “Sveti Vid” Rijeka vijenac su položili i zapalili svijeću: Predsjednik Udruge Ivan Lerga, Valter Cvetan, Ivica Jakšić i Ante Štulić. Najbrojniji su na događanju bili branitelji s Grobnika, UHDDR Grobnišćine, u ime Grada vijenac je položio dogradonačelnik Goran Palčevski, županijsku je delegaciju predvodio Goran Petrc, pročelnik Ureda Županije u čijem je sastavu bio i Dinko Tamarut, čelnik županijskog SAB-a. Molitvu za Domovinu održao je policijski kapelan pat. Pavao Mokri, dok je “Lijepu našu” na trubi izveo Marinko Felker. Izvor: Novi List
30 godina od pobigije u Đačkom domu u Gospiću
24. 12. 2021. navršava se 30 godina od tragične pogibije četvorice pripadnika 128.br HV u Đačkom domu u Gospiću. Slava im.
30 godina od stradanja u Čanku
Tradicionalno obilježavanje stradanja pripadnika 128.brigade HV u Čanku 10.12.2021. godine u Svetištu Majke Božje Trsatske sa početkom u 18,30 sati. Svake godine 10.prosinca pripadnici 128.brigade HV „Sveti Vid“ Rijeka okupljaju se u Svetištu Majke Božje Trsatske da odaju počast pripadnicima brigade i ostalim braniteljima i civilima koji su stradali na taj dan 1991.godine u Čanku. Poginuli pripadnici 2.bojne 128.brigade HV: Benaš Miljenko Zlatko Liker Franjo Matašić Ivan Radica Škaron Ivoslav Zarobljeni pripadnici saniteta 2.bojne 128.br HV: Aldo Ivančić, Nikša Karamatić, Vlado Leoni, Ante Čargonja Ranko Srok SLAVA IM I HVALA Program obilježavanja 10.12.2021.godine: 18,30 Sveta misa za poginule pripadnike 128.brigade i sve branitelje Druženje i podjela zahvalnica sudionicima humanitarne izložbe u povodu 30.obljetnice 128.br HV PROČITAJTE JOŠ : EDI PRODAN Pokolj u Čanku: “U Rijeku su stizala imena…Tko je sljedeći?”
