RIJEKA  Ratni put 128. brigade bio je trnovit, ali slavan – riječi su kojima je brigadir Joko Đipalo, prvi ratni zapovjednik te postrojbe na najkraći i najbolji način opisao povijest slavne riječke brigade čiju su dvadesetu obljetnicu osnutka u subotu svečano obilježili njeni nekadašnji pripadnici, zajedno s članovima obitelji poginulih suboraca, gostima i prijateljima.

Obilježavanje jubileja postrojbe koja je dala nemjerljiv doprinos  obrani i konačnom oslobođenju Hrvatske od agresora, posebice na  ličkom bojištu, započelo je okupljanjem i polaganjem vijenaca na Centralnom gradskom groblju Drenova, nakon čega je uslijedila sveta misa  u Katedrali svetog Vida, polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Mostu  hrvatskih branitelja te centralni dio proslave obljetnice – svečana akademija u dvorani Filodrammatice. Svečanost je započela čitanjem imena dvadesetpetorice poginulih pripadnika brigade, nakon čega se prisutnima obratio Joko Đipalo, s kratkim presjekom najznačajnijih događaja iz povijesti brigade, posebno njenog osnivanja i prvih borbenih  djelovanja 1991. godine.

Prijetnje 13. korpusa

– Bila je to godina početka otvorene agresije srpskih paravojnih formacija potpomognutih snagama JNA, to su bili trenuci biti ili ne biti za  cijelu Hrvatsku. Rijeka je bila u blokadi 13. korpusa JNA, čiji su zapovjednici prijetili da će s Trsata i Katarine sravniti grad sa zemljom, kao i  u pomorskoj blokadi brodova Jugoslavenske ratne mornarice. Tada su  se po prvi put u sportskom centru »Lovorka Kukanić« okupili pripadnici Teritorijalne obrane Rijeke, bez oružja, opreme, doslovce u trapericama, ali spremnih da brane svoj grad i domovinu. Od njih je sastavljena  128. brigada koja je u noći sa 8. na 9. studenoga blokirala vojarne na  Trsatu i Katarini, nakon čega je neprijatelj shvatio da i mi možemo zauzeti poziciju sile pa su pregovori s 13. korpusom koji su bili došli u kritičnu fazu na koncu završili mirnim odlaskom JNA iz grada, kazao je  Đipalo.

Suborcima se obratio i Miodrag Hećimović koji je na mjestu zapovjednika brigade zamijenio Đipala 1994. godine i ostao na njenom čelu  sve do konačne pobjede u Oluji 1995. godine.

Iz obrane u napad

– Bila mi je velika čast i zadovoljstvo kada me je predsjednik Franjo  Tuđman postavio za zapovjednika ove brigade, da pripremim već prekaljene ratnike i borce za operacije oslobađanja koje su uslijedile. Iako  brigada nije imala veliko iskustvo u napadnim djelovanjima, s tako hrabrim i časnim ljudima bio sam siguran u uspjeh, što se kasnije i dokazalo. Ponosan sam što sam bio zapovjednik časnih ljudi koji su svi dijelili istu sudbinu, od zapovjednika do vojnika. To je hrvatski način ratovanja i dokaz da je temelj svake pobjedničke vojske čovjek, vojnik,  kazao je Hećimović, zahvalivši se na kraju svim suborcima, ali i generalima Norcu, Gotovini i Bobetku, što je izazvalo gromoglasan pljesak  okupljenih u dvorani.

Branitelje iz 128. brigade pozdravile su i Marija Kovač u ime Udruge  roditelja poginulih branitelja, Irena Kačić u ime Udruge udovica, u ime  Grada Rijeke dogradonačelnik Miroslav Matešić, te u ime Primorsko- goranske županije zamjenik predsjednika županijske Skupštine Željko  Plazonić, obojica bivši pripadnici brigade.