Nigdje se Dan domovinske zahvalnosti ne obilježava kao u Rijeci. To graniči s čudom
Nigdje se Dan domovinske zahvalnosti ne obilježava kao u Rijeci. To graniči s čudom Edi Prodan u Novom Listu od 11.kolovoza 2024. Edi Prodan Zbog čega je tome u Rijeci tako? E, da bi se došlo do odgovora, trebamo se najprije vratiti u ne tako daleku prošlost Obilježavanje 29. obljetnice VRO-a Oluja, kao i neke prijašnje takve godišnjice, istaknuli su Rijeku kao grad koji je taj blagdan obilježio na najzanimljiviji i najdostojanstveniji način. Ono što dodatno ističe Rijeku kao grad posebne, drugačije domovinske energije je činjenica da je gro sredstava za bogate sadržaje koji su ispunili dva olujna dana naznačila »privatna sfera«, odnosno kako se to popularno kaže »sponzori«. Važno je, ako ne i presudno, istaknuti činjenicu da ničeg ne bi bilo bez stotina i stotina sati rada volontera. U silno bezvoljnoj Hrvatskoj – da se ne zavaravamo, u globalu jednaka je takva i Rijeka koja u negativizmu u hrvatskim okvirima još i prednjači – sve to što se u Rijeci dogodilo 4. i 5. kolovoza – graniči s čudom. Bez umjetne pompe, bez »važnih ljudi« koji u odijelima u kninski zvizdan sjede na terenu nogometnog igrališta, ali s mnogo glazbe i zanosa, s punim Gatom Karoline Riječke i s impresivnim bakljadama. Sve to dakako ima svoju cijenu, ali novac da bi se platilo obilježavanje najvažnijeg domovinskog praznika sudionici riječkih događanja izvlačili su iz vlastitih džepova. Zbog čega je tome u Rijeci tako? E, da bi se došlo do odgovora, kao što bi to uvjetovao i Broj 1 iz TNT grupe, trebamo se najprije vratiti u ne tako daleku prošlost. Walter Cvjetan Neumitna prolaznost – Nismo ni rezignirani, ni razočarani. Samo smo realni i racionalni. Organizirano, priča se svela na jako mali broj ljudi koji su spremni, onako kako smo to činili desetljećima, sjesti u autobuse i na dan 128. brigade, 22. listopada, obići mjesta pogibije svojih suboraca. Supruga, prijatelja, rodbine sve je manje. Djeca su na svojim životnim putima, protok vremena neumitno čini svoje. Nekad nas je u Liku o toj obljetnici putovalo po tri autobusa, danas nas nema ni za jedan. Kažem, vrijeme čini svoje, a i preiskusni smo da bismo bili nešto posebno povrijeđeni. Nedavni razgovor s Walterom Cvjetanom, predsjednikom Udruge 128. brigade Sv. Vid Rijeka, a riječ je o iznimno staloženoj i vrlo organiziranoj osobi, na tako je jednostavan način sublimirao trenutno stanje s veteranskom populacijom na području Rijeke i okolice. Iako o tome nismo direktno razgovarali, izvirio je iz svega i odnos institucionalne Rijeke s populacijom branitelja iz Domovinskog rata. Formalno-pravno za njih je učinjeno »sve«. Da bi se s druge strane, na jednoj emocionalnoj ravni, ustrajnim i vrlo suptilnim marginaliziranjem, dakako uz suradnju neumitne prolaznosti svega što u biološkom smislu postoji, došlo do željenog cilja. Braniteljska populacija od prije 33 godine je silno atrofirala, ostarjela do te mjere da joj je, dakako na simboličkoj ravni, najlakše stići do – groblja. – Premišljali smo se neko vrijeme, a onda smo odlučili da je najbolje kamenoklesarima naručiti dvije velike ploče s imenima poginulih pripadnika 128. brigade te ih postaviti u Aleju branitelja na groblju Drenova. Do tog mjesta mogu stići svi koji to žele, koji imaju potrebu staviti cvijet ili zapaliti svijeću, nakloniti se kad osjete potrebu, mnogi svakako i kad žele iskazati zahvalnost. Dakako da ćemo uvijek dok nas bude živih posjećivati i mjesta pogibije naših prijatelja u Lici, ali to više neće biti ni dva ni tri autobusa. Jer, budimo realni, nema nas ni za jedan, zaključio je Cvjetan naš razgovor s informacijom da će spomen-ploče na Drenovi biti gotove do dana brigade, dakle do 22. listopada, na 33. godišnjicu osnutka. Zbog čega je tome tako, ima li tradicionalna riječka marginalizacija branitelja uporište u ičem realnom, izmjerljivom, u riječima ili dijelima? Primorsko-goranska i Istarska županija se s pravom ponose da su imale jedan od najboljih odaziva na mobilizaciju ne samo u Hrvatskoj nego i u povijesti takvog modela organizacije obrane na mnogo širem području. Brojke se vrte između 90 i 95 posto, što je skoro pa nestvarno dobro. Jednako tako, upravo je ljudima s navedenih područja, koja nisu bila direktno zahvaćena ratom, pripala jedna od najtežih zadaća – čuvali su i branili, obranili i na kraju oslobodili jedno od najtežih ratišta u Hrvatskoj. Više od stotinu kilometara teškog, brdskog i šumovitog područja gdje i ljeti i zimi vladaju ekstremne temperature. Područja u čijim su rovovima redoviti stanari od proljeća do jeseni bili i poskoci. Mjesta gdje se nerijetko obolijevalo od mišje groznice, kraja koji je čitavog rata bio u latentnoj ratnoj opasnosti. Iako bi svaki ratni zapovjednik sve dao da mu u rubrici poginuli ne bude baš nitko, Primorsko-goranska županija je u ratu dala 222 žrtve. One su dobile na jedan modernistički način adekvatno spomen-obilježje, no kako se to ponekad događa s artizmom, zna se zaboraviti na funkcionalnost. Kako se spomenik nalazi na parkiralištu Delta te je s mostom preko Mrtvog kanala povezan s Fiumarom i riječkom pješačkom zonom, često se koristi i kao mjesto za predah. Što i nije loše jer bio bi to jedan od znakova povezanosti grada i njegovih gostiju sa spomenikom i njegovim značajem. Da, kad se ne bi promatralo jednu »sitnicu«: da bi se putnik namjernik odmorio, on mora sjesti na – ploču s imenom nekog od poginulih. A kada sjedne gazda, učinit će to i kućni ljubimac, pa vrećice s place… A ispod ime i prezime, rijeka ljudi kojih nema. Ideološki okvir Koliko je sustavan bio proces marginalizacije govori nam još niz činjenica. Znate li da grad Rijeka ima nazivlje za 835 ulica, puteva, cesta, parkova – svega onog čemu se u jednoj urbanoj cjelini i pripadajućim suburbijama daje nazivlje. Znate li koliko ih je povezano s Domovinskim ratom? Udio je 0,0046 posto! Ukupno ih je četiri, dva su naziva skupna – trgovi 111. i 128. brigade. Pojedinačno, ulica što povezuje Zamet i Marčeljevu Dragu dobila je naziv po poginulom zapovjedniku Specijalne jedinice policije Ajkula Marinu Jakominiću, dok je pripadnik 128. brigade Zvonimir Škerl dobio na Kozali svoj park. I nitko više. Od pogibije Jakominića do imenovanja
Continue Reading
